Sredina veljače nije samo običan prijelazni period za vrtlare; to je ključan trenutak za djelovanje. Pojedine vrste povrća karakterizira iznimno dugotrajan razvojni ciklus, stoga, propustite li sjetvu sada, riskirate gubitak čitave sezone. Ove biljke sporo niču, tromo se razvijaju i traže dva do tri mjeseca unutarnjeg uzgoja prije nego što budu spremne za presađivanje na otvoreno. Za sve one koji planiraju njihov uzgoj, a još nisu započeli sa sjetvom, vrijeme neumoljivo istječe.
Paprika i feferoni prednjače na ovom popisu. Potrebno im je do tri tjedna samo za klijanje, nakon čega je njihov rast spor, a iznimno su osjetljivi na niske temperature. Odgodite li sjetvu za ožujak ili travanj, rezultirat će to biljkama preslabima za pravovremenu sadnju, a plodovi će kasniti do samog kraja ljeta ili ih možda neće biti prije jeseni. Slična situacija vrijedi i za patlidžan, koji je čak i sporiji te zahtjevniji za uzgoj.
Celer, bez obzira radi li se o korijenašu ili listašu, također spada u kategoriju “sad ili nikad”. Njegov vegetacijski period jedan je od najduljih među povrtnicama. Ukoliko se ne posije najkasnije tijekom veljače, neće uspjeti razviti ni korijen ni lisnu masu prije dolaska jesenskih hladnoća. Poriluk iz sjemena također zahtijeva rani početak kako bi razvio debelu i sočnu stabljiku.
Rane kupusnjače, poput ranog kupusa i kelja, idealne su za sjetvu upravo u ovom vremenskom razdoblju. Njihova glavna prednost leži u otpornosti na hladnoću, ali samo pod uvjetom da su dovoljno razvijene u trenutku presađivanja. Kasna sjetva rezultira malenim presadnicama koje neće uspjeti formirati glavice u optimalnom roku.
Rajčica je jedina iz ove grupe koja pruža nešto više prostora za fleksibilnost. Može se sijati i početkom ožujka bez značajnijih posljedica, no sjetva sredinom veljače jamči znatno jače biljke i raniju berbu. Stoga, oni koji teže ranom urodu ili uzgoju bez upotrebe plastenika, ne bi smjeli odgađati ni s rajčicom.
