Dana 13. veljače, život osmomjesečne Mie prekinula je meningokokna sepsa tipa B, ostavljajući iza sebe neizrecivu tugu. Rođena 29. lipnja 2025. godine, ova mala Zagrepčanka živjela je samo sedam i pol mjeseci. Njezina majka, Monika Čorak, svjedoči o strašnom iskustvu u kojem se sve odigralo u manje od 24 sata – od pojave prve temperature do tragične vijesti o gubitku djeteta.
Monika i njezin suprug Marko Čorak, zajedno sa svojim petogodišnjim sinom koji još uvijek traži svoju sestricu, proživljavaju nezamislivu bol. Njihova priča, koju donosi Slobodna Dalmacija, služi kao apel svim roditeljima kako bi se izbjegle slične tragedije.
Postoji cjepivo protiv meningokoka, međutim, u Hrvatskoj ga roditelji moraju sami zatražiti i platiti. Monika i Marko su za tu mogućnost saznali tek nakon što je njihova kćerka preminula, ističući problem nedostatka informacija.
Monika naglašava da im je cilj potaknuti promjenu: “Želimo da se cjepivo uvrsti u obvezni kalendar ili da barem svaki pedijatar informira roditelje o njegovom postojanju i rizicima bolesti. Kada roditelju kažete da najteži oblik bolesti ima gotovo stopostotnu smrtnost, to više nije samo ‘obična dječja bolest’. Čak i jedan slučaj je previše.”
Mia je od rođenja bila zdrava, vesela i znatiželjna beba, posebno vezana za svog starijeg brata koji je u autističnom spektru.
Majka Monika priča: “Nakon što nam je sinu s nepune dvije godine dijagnosticiran autizam, svijet mi se srušio. Zbog toga sam kod Mie neprestano pratila razvoj, reakcije, govor tijela. Sve je kod nje bilo uredno, osim blage žutice koja je brzo prošla. Cijepljenja su joj kasnila zbog čestih izostanaka pedijatra. Sljedeća doza bila je zakazana za petak, istog dana kada je ujutro umrla.”
Bolest je napredovala nevjerojatno brzo. Prvi simptomi pojavili su se u četvrtak ujutro.
Monika se prisjeća: “Probudila se i odmah povratila. Temperatura je bila 39,8°C. Tuširala sam je, dala čepić, pokušavala je hidrirati. Bila je pospana, malo bi spavala, pa zaplakala. Mislila sam da je viroza, ništa mi nije djelovalo dramatično. Zvala sam pedijatricu, ali javila se sestra koja je savjetovala standardni protokol za skidanje temperature, što mi je već bilo poznato. Navečer, dok sam je presvlačila, primijetila sam sitne ljubičaste promjene po tijelu, nalik modricama. Nisu izgledale kao tipičan osip. Nešto me uznemirilo. Pokušala sam nazvati hitnu, ali nitko se nije javljao. Nakon nekoliko pokušaja, odlučili smo sami krenuti u Kliniku za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’.”
Na prijemu, isprva su sumnjali na vodene kozice, no ubrzo je sestra primijetila pad zasićenosti kisikom. Situacija je naglo postala kritična. Pred roditeljima, sestra je uzela bebu i trčala prema jedinici intenzivnog liječenja. Roditelji su ih pratili, po kiši, uzbrdo, od trijaže do intenzivne njege.
Monika s tugom prepričava: “Čekali smo dva i pol sata. Zatim nas je liječnik pozvao i rekao da je situacija vrlo ozbiljna. Dijagnoza je bila meningokokna sepsa. Morao mi je ponoviti nekoliko puta jer ga nisam čula. Samo sam rekla: ‘Molim vas, zapišite mi.’ Upozorio je na veliku vjerojatnost smrtnog ishoda. Tijekom noći, spojili su je na aparate, čak i na dijalizu. U 1:20 rečeno nam je da se stanje pogoršalo. U sedam ujutro, kada sam nazvala, odgovor je bio: ‘Nije ni bolje ni gore.’ Držala sam se za tu rečenicu, misleći da su je stabilizirali. U 9:58 nazvala sam ponovno. Rekli su mi: ‘Žao nam je, nije preživjela.’ Više puta su je reanimirali. U 9:56 proglašena je smrt.”
Liječnici su objasnili da je riječ o najtežem obliku meningokokne sepse, bolesti koja se kod male djece razvija izuzetno brzo. Pojava modrica signalizira da su unutarnji organi već zahvaćeni, što često znači da je ishod neizbježan. Na pitanje bi li raniji dolazak u bolnicu išta promijenio, odgovor je bio da vjerojatno ne bi, jer u takvim slučajevima nema sigurnog odgovora.
Monika potresno opisuje: “Pitali su nas želimo li je vidjeti, ali stalno su nas upozoravali na njezin izgled. Bila je gotovo potpuno ljubičasta. Mogu samo zamisliti što se događalo unutar tog malog tijela kada je izvana tako izgledalo. Dodirnula sam je. Pitala sam smijem li, rekli su da smijem. Sama sebi sam rekla: ‘Ona spava’.”
Tijekom noći, epidemiologinja je zvala zbog preventivnih antibiotika za sve koji su bili u bliskom kontaktu s Mijom, a uzorci su poslani na dodatnu analizu u inozemstvo.
Monika ističe: “Na otpusnom pismu pisalo je da je smrt nastupila unutar 24 sata. To je istina. Možda je bilo 10 ili 11 sati od prvih simptoma, ali 24 sata je maksimum. Nema 25. U tom roku te jednostavno više nema. Pitala sam liječnike koliko je takvih slučajeva bilo. Rekli su nam da je prije osam mjeseci bila jedna beba koja nije preživjela. Sva djeca koja su razvila najteži oblik meningokokne sepse, prema njihovim riječima, imala su smrtonosan ishod. Čak i stariji koji prežive često ostanu s teškim posljedicama, poput amputacija ili trajnog invaliditeta. Gotovo nitko ne prođe bez posljedica. Pitala sam jesmo li zakasnili. To mi je bilo najvažnije. Rekli su mi da nismo. Da u ovom slučaju vrijeme, u klasičnom smislu, ne znači puno. Kod ove bolesti sve se odvija munjevito. Djeca su dolazila i ranije, ‘na vrijeme’, pa se ishod nije promijenio. Rekli su i da se kod pojave modrica proces već događa iznutra, da su organi već zahvaćeni.”
Objasnili su joj da se bakterija prenosi kapljičnim putem te da oko deset posto ljudi može biti kliconoša bez ikakvih simptoma. Mogli su nositi i prenositi bakteriju, a da to nisu ni znali. Sumnjalo se da je zaraza možda došla iz vrtića preko starijeg djeteta, budući da s bebom gotovo nije izlazila. Većinu vremena provodile su kod kuće, izbjegavale gužve i druženja, a u trgovinu je uvijek išao netko drugi. Živjele su mirno i povučeno, no unatoč tome bolest se ipak pojavila.
“Ne krivim nikoga. U sebi sam razmišljala da je to mogla dobiti i s godinu, dvije ili tri. Ako se već moralo dogoditi, možda je lakše dok je još beba, nego kasnije, kad ti govori ‘mama’ i kad se veza još dublje utka u tebe. To su misli koje si čovjek ponavlja da bi preživio. Pitala sam liječnike je li se mučila. Rekli su mi da nije. Dali su joj sve da spava, da ne osjeća bol. Čak i kad su prvi put spomenuli mogućnost smrtnog ishoda, ja sam i dalje vjerovala da će se izvući. Danas znam da su liječnici, kad su je vidjeli, već znali koliko je situacija teška”, otkriva majka.
Da cjepivo protiv meningokoka postoji, obitelj je saznala tek nakon Mijine smrti, i to ne od svoje pedijatrice, već od bolničke liječnice, što im je bio dodatni šok, kako prenosi Slobodna Dalmacija.
Monika dodaje: “Nazvali smo medicinsku sestru u našoj pedijatrijskoj ordinaciji, ostala je bez riječi. Rekla je da u svojoj dugogodišnjoj praksi nikada nije imala takav slučaj. Cjepivo postoji, ali se ne spominje rutinski. Rekla mi je da je svoje dijete cijepila jer je znala za meningokoknu sepsu, ali da se o tome malo govori jer je takvih slučajeva malo. Upravo zato mnogi pedijatri to ni ne naglašavaju. A morali bi. Cijena cjepiva, koliko sam čula, kreće se od 80 do 200 eura, ovisno o ljekarni. U nekim zemljama, poput Njemačke, Francuske ili Ujedinjenog Kraljevstva, cijepljenje protiv meningokoka dio je redovnih preporuka ili kalendara. Kod nas se o tome gotovo ne govori. Kod nas čak ni Zavod za javno zdravstvo nije imao informaciju o našem slučaju. To me zaprepastilo, pa riječ je o teškoj zaraznoj bolesti. Prijateljica i susjeda koja je bila s nama u kontaktu odvela je danas svoju djevojčicu na cijepljenje, da primi zaštitu – profilaksu. Tamo joj je rečeno da se i sama mora cijepiti jer su odrasle osobe također ugrožene, što nam ranije nitko nije rekao. Da nije sama otišla tamo, ne bi ni znala za tu informaciju. Nedopustivo je da tako važne informacije moramo saznati slučajno, a ne preko sustava koji bi o tome odmah morao i trebao voditi računa.” Monika upozorava i na ozbiljan problem nedostatka pedijatara. Dok se ambulante zatvaraju, liječnici odlaze, a roditelji lutaju od jedne ordinacije do druge.
U takvom sustavu, pravodobno prepoznavanje rijetkih, ali smrtonosnih bolesti, postaje izuzetno teško.
“Ne tražimo krivca niti vodimo rat. Samo želimo da se o ovome govori. Da roditelji znaju da ova bolest postoji. Da znaju kako se prenosi. Da znaju da postoji cjepivo. I da mogu donijeti informiranu odluku. Jer 24 sata je ponekad sve što imate”, poručuje ova hrabra majka.
