Povodom 84. rođendana Josipa Jagečića, obitelj se okupila u Oroslavju, demonstrirajući iznimnu dugovječnost i čvrste obiteljske veze. Proslavi su, osim slavljenika, prisustvovale i njegove sestre: Magdalena Plečko, koja broji 97 godina, Elizabeta Jagečić s 95 godina, te Barica Mrzljak s 91 godinom. Izvorno su bili devetero braće i sestara, a i danas, unatoč izazovima starosti i zdravlja, spajaju ih zajednička sjećanja, snažna radna etika te ljubav prema knjigama i radu.
Josip Jagečić, najmlađi od devetero djece, prisjeća se svog životnog puta ispunjenog radom na polju, vojnom službom i povratkom kući koji mu je ostao u posebnom sjećanju. Nakon odsluženja vojske, gdje je završio kuharski tečaj, radio je na različitim poslovima, uključujući i razdoblje provedeno u Sloveniji. No, kako sam kaže, kod kuće je više volio “držati motiku i lopatu” nego kuhaču.
“Taj osjećaj povratka kući nakon duljeg izbivanja posebno pamtim. Bilo je lijepo i kad bih se vraćao na mjesec dana, ali sam znao da ću se morati opet vratiti. Zato je taj posljednji povratak bio poseban,” prisjetio se Josip.
Kad su ga upitali o tajni vitalnosti i dugovječnosti, Josip je jednostavno odgovorio: mnogo rada, skromna prehrana i život bez pretjerivanja.
“Nekada smo se hranili siromašnije, ne obilno kao danas. I u kući mora postojati red, da se zna tko je ‘gazda’, tako bismo rekli. Ne možemo svi biti gazde, svatko na svoju stranu. Mora postojati netko tko vodi,” objasnio je Josip.
Njegova sestra Barica dodala je: “Mislim da tu tajnu samo Bog zna. Mi to ne znamo. Ali ja vjerujem da je to rad, rad i samo rad. Mi smo radili od malih nogu. I sloga u obitelji je važna. Kao i međusobno poštivanje, a posebno roditelja.”
Magdalena je objasnila prehrambene navike: “Tajna je u tome što smo se hranili onim što smo sami proizveli, uzgojili kod kuće. Kukuruz, pšenica, heljda. Svinje su se hranile doma, krave su bile. Mama je znala peći ‘medešni kruhek’, to vam je zlevka. Jedan dan za doručak su bili žganci s mlijekom, pa je bila mliječna juha, to je juha s kukuruznim brašnom pa se to s kukuruznim kruhom jelo. A za ručak – jedan dan grah zelje, drugi dan grah repu, pa grah kašu. Mesa nije bilo. Ako ga je i bilo, to je bilo nedjeljom.”
Posebno emotivna su bila sjećanja najstarije sestre Magdalene, poznate i kao Magdica, koja je kao trinaestogodišnja djevojčica preuzela brigu o najmlađem bratu. Budući da je njihova majka bila starija kada se Josip rodio, Magdalena ga je često hranila, odijevala i nadzirala. Sjeća ga se kao dobrog i vrijednog dječaka, ponekad tvrdoglavog, ali uvijek spremnog pomoći.
“Ja sam bila kod kuće, tada nije bilo osmoljetki kao sada. Četiri godine škole, četiri razreda i gotovo. Škola je bila gotova. I radiš na imanju. Kad je krenuo u školu, kad bi pisao zadaće, pitao bi me je li dobro napisao. Ako bi napisao točno, ja bih rekla da nije. Onda bi ispravljao,” ispričala je Magdica kroz smijeh.
Magdalena je istaknula da ih je majka učila da si uvijek budu dobri. “Mama bi mu znala reći: ‘Nemoj nikad Magdu zaboraviti.’ Jer sam ja bila kao druga majka. Za mene je on dobar brat. Uvijek mi je pomogao kad mi je nešto trebalo,” rekla je Magdalena.
Danas se braća i sestre zbog udaljenosti i godina rjeđe viđaju, ali se redovito čuju telefonom i okupljaju za posebne prilike poput rođendana. Nekada su se, prisjećaju se, često sastajali za imendane, kolinje i obiteljske blagdane, a ta su druženja bila temelj njihove obiteljske povezanosti. Sjećanja na djetinjstvo i zajednički rad na imanju i danas su im neiscrpan izvor smijeha.
U jednom takvom prisjećanju, Barica je kroz smijeh ispričala kako je kao djevojčica, ljeti čuvajući krave na paši, nehotice ozlijedila brata.
“Takvi dani mi puno znače. Mi smo bili najviše skupa, jer smo bili najbliži po godinama. Ja sam bila malo nestašna i znala sam ga zadirkivati. Jednom sam mu skoro iskopala oko. Nije bilo tako strašno. Nisam ništa povrijedila, ali sam ga malo previše udarila. Bili smo na paši s kravama ljeti. Držali smo ih na užetu i nešto smo se zezali, što ja znam. I ja sam mahala štapom prema njemu, valjda sam nešto objašnjavala, što ja znam. I onda sam mu tim štapom malo razderala kožu ispod oka. Malo mu je tekla krv, ja sam se prestrašila – što će mama reći sada? Ja ga molim, Jožek, hajde kući. Hajde, Jožek, kući. Ne ide, kaže da mu ništa nije. I, hajde, poslušao me je, otišao je on kući. Ja držim sve tri krave. I sad si mislim, kako ću kući, što će mama reći. Došla sam u dvorište. Tišina u dvorištu. Tata nešto tesari tamo. Mama je radila svoje. O, rekoh, dobro, tišina je. Znači sve je u redu. Bila sam se gadno prestrašila,” prisjetila se Barica i sve nas dobro nasmijala.
U toj toploj i veseloj atmosferi, Josip je ugasio svjećice na svojoj rođendanskoj torti, a sestra Elizabeta mu je poželjela najjednostavniju, ali najvažniju želju: “Da dugo živi i da mu se ispuni sve što si sam želi!”
Unatoč godinama, Josip i njegove sestre i dalje njeguju vedrinu i uzajamno poštovanje. Slažu se u jednom: za dug i sretan život ključni su rad, umjerenost, obiteljska sloga i međusobno poštivanje. Upravo to je, čini se, ovu obitelj održalo snažnom kroz desetljeća.
