U doba kada mnogi mladi napuštaju manje gradove, dvojica stranaca, jedan iz Španjolske i drugi iz Italije, donijela su neobičnu odluku. Odabrali su Zabok, ne zbog urbanih centara ili korporativnih karijera, već zbog jedinstvenog iskustva i prilike za učenje, potaknuti ljudima i željom za nezaboravnim uspomenama. U Zagorje su stigli s minimalnom prtljagom – Hugo avionom iz Španjolske, a Daniele automobilom iz Italije – ali obojica su donijela obilje znatiželje, otvorenog duha i mladenačkog entuzijazma, podsjećajući nas na prostranost svijeta i njegovu povezanost. Hugo Stokic, 23-godišnjak iz Španjolske, i Daniele Stefanini, 26-godišnjak iz Italije, novi su volonteri u Mreži udruga Zagor.
Ovi autentični volonteri stigli su u Zagorje u sklopu projekta “Dva volontera za lokalnu zajednicu 7.0”, koji je dio programa Europske snage solidarnosti, a njihov boravak predviđen je do studenoga. Unatoč tome što su ovdje tek tri tjedna, već su stekli zagorske nadimke (Hugač i Danek), uspješno koriste lokalne izraze poput “velim”, “bum” i “pemo”, aktivno sudjeluju u raspravama o gablecu i planiraju u svoj životopis uvrstiti poznavanje zagorskog narječja.
Iako skromno govore o svojim jezičnim sposobnostima, valja istaknuti da se s njima bez problema može razgovarati. Unatoč pogreškama i traženju pravih riječi, uz hrabro smijanje samima sebi, njihova komunikacija predstavlja šarmantnu mješavinu hrvatskog, španjolskog, engleskog i improvizacije. Sebe opisuju kao djecu, no upravo ta dječja otvorenost čini ih iznimno autentičnima.
Danieleovo poznavanje hrvatskog jezika ima zanimljivu pozadinu. Njegov prvi dolazak u Hrvatsku bio je slučajan. Imao je planiran Erasmus program u Sankt Peterburgu, gdje je studirao ruski jezik, ali su događaji iz 2022. godine promijenili njegove planove. “Fakultet je prekinuo suradnju i preusmjerili su me u Zagreb. Mogao sam birati između Litve i Hrvatske. Odlučio sam se za Hrvatsku i zapravo sam bio sretan. Svaki dan smo imali tečaj hrvatskog jezika, pet dana u tjednu. Svidjeli su mi se jezik, kultura i način života, a povijest ovih prostora izuzetno me zanima,” priča Daniele.
Kada mu je prijateljica poslala link na zagorski projekt, nije previše razmišljao. Prvog veljače, svojim automobilom Dacia Sandero, krenuo je iz Castiglione dei Pepoli, mjesta nedaleko od Bologne. Vozio je cijeli dan i stigao u Zabok, gdje su ga dočekali ključevi stana i početak novog poglavlja u njegovom životu.
Hugo je u Hrvatsku doputovao istog dana, ali zrakoplovom. “Moja sestra mi je pričala o europskim projektima. Tražio sam nešto u Hrvatskoj, želio sam poboljšati engleski, a strastveno volim snimanje i audiovizualne medije te film. Kada sam ugledao ovaj projekt, odmah sam rekao: to je to!”, kaže Hugo. Hrvatski jezik mu nije potpuno nepoznat. Njegova majka rođena je u Tuzli, pa je od djetinjstva često posjećivao Bosnu. “Tamo imam rodbinu, ono što je ostalo. S godinama sve više me zanimaju moji korijeni i majčin život. Želim bolje govoriti hrvatski, a kada naučim i zagorski, to će biti bonus. U životopis ću moći upisati: španjolski, engleski, hrvatski i zagorski,” dodaje s osmijehom.
Život u Zagorju donio im je osjećaj doma. “Ovdje su ljudi drugačiji i izuzetno su simpatični. Sjećam se, na primjer, kada je mamin suprug prvi put došao u Bosnu. Ljudi su se rukovali s njim, što mu je bilo neobično jer se u Španjolskoj pozdravlja s dva poljupca,” priča Hugo.
“Već sam bio u Hrvatskom Zagorju, posjetio sam Kumrovec tijekom svog Erasmusa u Zagrebu. Prvi dojmovi o životu u Zagorju su vrlo pozitivni, a zagorski dijalekt mi je zanimljiv. Stvarno mi se sviđa i osjećam se kao kod kuće. Mislim da je mjesto odakle dolazim vrlo slično. Tamo ima planina, ruralno je i mnogo je poljoprivrednika. Mislim da je i mentalitet sličan. Jedva čekam sunce da mogu istraživati prirodu,” dodaje Daniele.
Jedno je sigurno: obojica su iznenađena zagorskim doručkom. “Kako možete jesti u 9 ujutro?” pitaju se, doživljavajući gablec kao pravi gastronomski maraton. Ipak, priznaju da su nakon njega siti, usredotočeniji i spremni za rad. “Grah u 9 ujutro?! Jučer smo jeli u 9:15. To je rekord! Stvarno mogu puno pojesti. Kad sam sit, mozak mi bolje radi. Jednom nismo jeli, odnosno jeli smo tek kad smo stigli, i mozak mi uopće nije funkcionirao. Danas, ćevapi u 10:20,” priča nam simpatični Hugo. Posebno su istaknuli tavu “Made in Yugoslavia” koja se nalazi u njihovom stanu, smatrajući je pravom relikvijom.
“Prvi dan smo otišli u Lidl, kupili ćevape i kruh. Ispekli smo ih na tavi ‘Made in Yugoslavia’. Ta tava je najbolja koju imamo. Bolja od ovih novijih,” ističe Hugo.
Učenje, rad i povremeni dječji nestašluci obilježavaju njihov dan. U Mreži udruga Zagor rade od osam do tri. Još nemaju ustaljenu rutinu, ali ne nedostaje im entuzijazma. Daniele je već preuzeo ulogu glavnog urednika časopisa “Mla-dost.dobro”, izdanja organizacije.
“To je prilika da naučim kako se obavlja taj posao. Moram savladati rad u Canvi, Adobe Suiteu, InDesignu… Želim dobro naučiti hrvatski, jer mi je to potrebno za budućnost i jer me zanima. Bilo bi dobro postići barem razinu B2, C1 bi bilo izvrsno, ali hrvatski je prilično težak jezik. Dat ću filozofski odgovor: ne očekujem ništa, jer želim uživati u samom procesu,” objašnjava Daniele.
“Ja obožavam kreativnost. Kroz audiovizualnu umjetnost volim izraziti ono što ne mogu riječima. Htio bih naučiti i hrvatski i engleski,” dodaje Hugo.
“Ponekad smo poput djece. Šalimo se da pričamo kao da imamo tri godine. On ne može govoriti engleski, ja ne mogu govoriti španjolski. Tada je naš zajednički jezik hrvatski, pa pričamo kao djeca,” nadovezuje se Daniele.
Jedno od njihovih najupečatljivijih iskustava bila je Seljačka buna u Stubici. “Nisam razumio naratora, jer je govorio stubičkim dijalektom, ali mnogo toga znam zbog studija. Matija Gubec je junak. Ne može biti kontroverzna figura. On je zagorski Isus. Postoji jedna priča… Blizu mene na buni bilo je dijete s ocem i majkom. I ono je pitalo: ‘Jesu li dobri ljudi izgubili?’ Tata je odgovorio nešto kao: ‘Nažalost, jesu.’ A dijete je uzvratilo: ‘Ne, nisu, jer ja sam još živ’,” ispričao nam je Daniele.
“Bio sam fasciniran kostimima i scenografijom. Ostavilo je snažan dojam. Alen Islamović je bio tamo i napravio je tonsku probu prije svog koncerta. I pjevao je. Moja mama ga je slušala dok je bila tinejdžerica,” kaže Hugo.
Ipak, primjećuju i nedostatak društvenog života. “Radimo i ugodno nam je. Nedostaje nam više društvenih interakcija, odnosno upoznavanje novih ljudi, kako bismo se mogli vratiti kad sve ovo završi, ali imamo još vremena,” ispričali su, a Daniele je zaključio: “Imam dobar osjećaj u Zagorju. Čini mi se kao županija koja ima bolju budućnost, koja napreduje. Vidio sam Slavoniju, e to je sasvim druga priča.” I tada, potpuno spontano, izgovara rečenicu koja zvuči kao da je oduvijek bila njegova: “Fala Bogu kaj sam Zagorec!”
Ta izjava, izrečena uz smiješak, ali bez trunke ironije, možda najbolje sažima njihov boravak. U samo tri tjedna pronašli su ono što mnogi traže godinama: osjećaj pripadnosti. Možda još nemaju ekipu za kavu, možda još traže svoje mjesto za stolom u nekom zabočkom kafiću, no već su otkrili nešto mnogo važnije – otvorena vrata i ljude koji ih slušaju. A to je, za početak, sasvim dovoljno. Jer volontiranje nije samo projekt, radno vrijeme i nova stavka u životopisu. To je uzajamna razmjena. Oni su u Zagorje donijeli energiju, znatiželju i dah svijeta, a Zagorje im polako uzvraća toplinom, dijalektom, gablecom i pričama koje će nositi sa sobom dugo nakon studenoga. Mjera jedne zajednice možda leži upravo u tome koliko brzo stranac može reći “ovdje mi je dobro”. A ako je suditi po Hugaču i Daneku, u Zagorju se čovjek može osjećati kao kod kuće i prije nego što to uopće shvati. Možda je sada na nama da ih pozovemo na tu kavu.
