Đuro Hameršak, osamnaestogodišnji učenik završnog razreda Klasične gimnazije u Zagrebu, postao je tema razgovora diljem Hrvatske nakon što je oduševio javnost svojim sudjelovanjem u popularnom HRT-ovom kvizu “Tko želi biti milijunaš?”. Ovaj talentirani mladić, aktivan u hrvanju i streljaštvu, uspješno glumi u školskim predstavama i redovito osvaja nagrade na državnim natjecanjima. Njegova smirenost i sigurnost doveli su ga do trinaestog pitanja, čime je osigurao iznos od 34.000 eura. Pred njim je sada izazov četrnaestog pitanja i borba za nagradu od 68.000 eura.
Za 24sata, Đuro je svoj boravak u kvizu ocijenio vrlo ugodnim, izjavivši da je osjećao minimalan stres, ali ga je iznenadila velika reakcija javnosti na njegov nastup. Posebno je pohvalio ambijent na HRT-u, gdje, prema njegovim riječima, voditelji i osoblje ulažu trud u stvaranje opuštene atmosfere za natjecatelje, čime se umanjuje početna trema. Njegov otac, Filip Hameršak, priznao je da je Đuro bio dosta zatvoren oko snimanja. Iako nije očekivao takav uspjeh, pretpostavljao je da će sin nešto osvojiti, s obzirom na to da ga je Đuro ranije zvao zbog prilično zahtjevnog pitanja o Barnardovoj zvijezdi.
Đurina sestrična, poznata kvizašica Tonka Ordulj, ključna je osoba za njegovu prijavu u “Milijunaša”. Kada je imao sedamnaest godina, Tonka ga je povela u studio HRT-a gdje je ona sudjelovala u “Potjeri”. Taj ga je posjet inspirirao i pokazao mu da i mladi ljudi imaju šanse u svijetu kvizova. Iako nitko u obitelji nije strastveni “kvizoman”, kvizovi su im bliski. Otac Filip otkriva da je Đuro neko vrijeme pomno pratio “Potjeru” i “Milijunaša” te zaključio da bi se i sam mogao okušati, a uspjeh sestrične Tonke u “Potjeri” dodatno ga je ohrabrio.
Nakon što je emisija emitirana, slavlje se nastavilo do kasnih noćnih sati. Đuro je organizirao zajedničko gledanje u zagrebačkom restoranu, okupivši prijatelje, profesore i obitelj, što je, prema riječima oca Filipa, bio jasan pokazatelj da je ostvario značajan uspjeh. Reakcije okoline, od profesora do djevojke i roditelja, iznenadile su Đuru. Posebno ga je dirnuo transparent koji je pripremila jedna profesorica, a svi su iskazivali izniman ponos. Jutro nakon toga, Đuro i njegov otac razmijenili su dojmove. Otac Filip, puno uzbuđeniji od sina, prisjeća se toplog zagrljaja i nekoliko radosnih riječi nakon Đurinog nastupa.
Đuro s ponosom govori o svojoj Klasičnoj gimnaziji, koja je najstarija u Hrvatskoj i čiji su učenici bili veliki umovi poput Antuna Mihanovića i Miroslava Krleže. Naglašava da specifično znanje stečeno u gimnaziji, koje se često percipira kao “neprimjenjivo”, zapravo savršeno odgovara kvizovima jer obuhvaća opću kulturu i teme koje nisu dio kurikuluma drugih škola. Iako je kao učenik drugog razreda nagrađen Oskarom znanja za prvo mjesto na državnom natjecanju iz povijesti, televizijsko iskustvo ostavilo je na njega mnogo jači dojam. “Milijunaš” mu je, kako kaže, pružio veći doživljaj i, naravno, značajniji financijski dobitak.
Ljubav prema znanju pripisuje svojoj obitelji. Roditelji su mu od najranije dobi strpljivo objašnjavali sve što ga je zanimalo, izbjegavajući pojednostavljivanje odgovora, što je, smatra, pridonijelo njegovoj sposobnosti brzog usvajanja osnovnih koncepata. Osim kvizova, Đuro je aktivan i u dramskoj sekciji Klasične gimnazije, pod vodstvom profesorice Dubravke Matković. Otac Filip ističe da su takva iskustva vrijedna, čak i za one koji se neće profesionalno baviti glumom, jer razvijaju elokvenciju, javni nastup i pamćenje. Đuro, međutim, ne planira studirati glumu na Akademiji.
Filip Hameršak prisjeća se osjećaja strepnje dok je promatrao sina na pozornici, bojeći se da nešto ne pođe krivo. Jednom prilikom, Đuro se spontano okušao u pisanju kratke priče o Domovinskom ratu, osvojivši treću nagradu. Otac se sjeća kako ga je zatekao budnog u dva ujutro, pišući priču koju je morao predati sljedeći dan. Priča se svidjela i njemu i ocjenjivačkom povjerenstvu, a nastala je uz pomoć mentorice, profesorice Sanje Vlahović Trninić. Uz sve to, Đuro se aktivno bavi streljaštvom i hrvanjem. Iako je otac povremeno strahovao da je sin previše toga preuzeo, shvatio je da se, uz podršku i posvećenost, sve može uspješno balansirati. Đuro samostalno donosi svoje odluke, a roditelji mu pružaju podršku, ali ga istovremeno potiču da se samostalno nosi s izazovima.
Što se tiče budućnosti nakon završetka srednje škole, Đuro trenutno razmišlja o Pravnom fakultetu, iako, kako sam priznaje, ne osjeća snažnu privlačnost prema tom smjeru. Otac Filip potvrđuje da to možda nije njegov “konačan izbor” i da su i druge opcije i dalje otvorene.
