Ema Mihaliček iz Zagorja i Iva Miljković iz Varaždina, studentice novinarstva na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, stvorile su dokumentarni film “Hajdina” pod okriljem Televizije Student. Film je premijerno prikazan u studenom prošle godine u okolici Varaždina, gdje je izazvao oduševljenje publike. Ovaj projekt ilustrira uspješnu kombinaciju studentske inicijative, novinarske znatiželje i stručnog vodstva, potvrđujući visoku kvalitetu rada mladih autorica te značaj studentske produkcije u suvremenom medijskom kontekstu.
Početak novinarskog puta
“Dolazim iz Donjeg Kučana, mjesta blizu Varaždina,” započinje svoju priču Iva Miljković. “Novinarstvo mi, iskreno govoreći, nije bilo primarni izbor. Moja želja je bila upisati Akademiju dramske umjetnosti. Deset godina sam se bavila dramom, bila sam posvećena glumi i kazalištu, no nisam uspjela upisati Akademiju. Novinarstvo sam odabrala jer mi se činilo kao najbliža forma kreativnog izražavanja. Tada sam na Radio Studentu upoznala Emu,” prisjeća se Iva. Iako danas nije sigurna hoće li se cijeli život baviti novinarstvom, trenutno osjeća da radi nešto značajno i smisleno.
“Kroz novinarstvo je moguće otvarati teme koje su nekome zaista važne, pružiti glas onima koji ga nemaju i potaknuti konkretne promjene. To je ono što me ispunjava,” dodaje Iva, koja trenutno radi kao demonstratorica na Televiziji Student te je urednica studentske emisije na Radio Studentu.
Za razliku od Ive, Emi je novinarstvo bilo prvi izbor. “Dolazim iz Selna, blizu Krapinskih Toplica, i od početka sam znala da želim studirati novinarstvo,” govori nam. Njezin interes za medije razvijao se još u osnovnoj školi, kada se počela baviti fotografijom. Srednjoškolsko obrazovanje nastavila je u ŠUDIGO-u Zabok, smjer medijski tehničar, gdje je dodatno utvrdila svoju profesionalnu orijentaciju i otkrila privlačnost radija, televizije i tiskanog novinarstva. Upravo je tada, naglašava, postala svjesna koliko su vrijedne priče “malih” ljudi, koje često ostaju zanemarene u sjeni političkih tema i afera. Smatra da bi mediji trebali više prostora posvećivati lokalnim zajednicama i svakodnevnim životnim pričama. Trenutno radi na Radiu Kaj, gdje stječe dragocjeno stručno iskustvo, dok fotografija, iako trenutačno u drugom planu, ostaje važan dio njenog života.
“Na drugoj godini fakulteta počele smo se intenzivno družiti kada smo izabrale kolegij Radio i TV. Tada smo postale pravi, nezaustavljivi dvojac. Sve smo projekte radile zajedno, uvijek u paru, i upravo kroz naš zajednički rad, često uz kavu, rodila se ideja za film ‘Hajdina’.”
Značaj običaja i tradicije
“Kod nas se tradicija često doživljava kao nešto staro, dosadno, nešto što rade bake i djedovi. Primijetila sam da mladi ljudi, kada čuju riječ tradicija, najprije pomisle na folklor i ništa više. Jedan od razloga zašto smo se odlučile raditi ovaj dokumentarac bio je pokazati mladima da tradicija nije nešto zastarjelo i odvojeno od života, već da čuva naše korijene i važne običaje, vrijednosti i znanja koja su generacijama prije nas mnogo značila,” govori nam Iva i dodaje.
Prvotna ideja za film nastala je na trećoj godini fakulteta, kada su morale osmisliti temu za složeni prilog. “Nismo imale specifičnu ideju, ali sam Emi predložila da posjetimo udrugu u Varaždinu koja se bavi očuvanjem lokalnih običaja i priča. Ema je pristala. Odlučile smo se fokusirati na heljdu, žitaricu koja povezuje cijelu zajednicu. Naš cilj nije bio istaknuti udrugu ili OPG, kao što to često čine PR projekti ili neki dokumentarci, već postaviti heljdu u središte priče i kroz nju prikazati emocije i trud ljudi koji rade na očuvanju te tradicije. Cijela priča je zapravo o emocijama i ljudima, a žitarica je ono što ih povezuje i što ih čini nositeljima tradicije,” ispričala nam je Iva.
Snimanje
“Ideja za rad na filmu pojavila se u prosincu 2024. godine, a krajem siječnja sam došla na nekoliko dana u Varaždin. Tamo je zapravo sve počelo,” govori nam Ema. Nakon četiri dana shvatile su da imaju materijala za pet filmova, a ne samo jedan. “Naravno, morale smo uskladiti to s drugim obvezama. Izrada prve okvirne verzije bila je izazovan proces jer je trebalo izdvojiti najvažnije dijelove,” pričaju nam Iva i Ema.
Priznaju da je slušanje govornika bilo zahtjevno, odnosno da je transkribiranje i prilagođavanje teksta bilo izazovno. “Kada smo izradile prvu verziju, profesorica je bila oduševljena, a na fakultetu smo dobile petice. Radile smo i po 12 sati dnevno, iako su u to vrijeme bili i kolokviji. Sve smo radile zajedno, nismo dijelile zadatke. Timski rad bio je ključan. Budući da smo imale mnogo vrijednih kadrova i intervjua koje nismo iskoristile u prilogu, odlučile smo realizirati i dužu verziju,” govore nam Ema i Iva.
Pregledavanje materijala i montaža filma dugotrajan je i složen postupak, a tijekom montaže pojavila se potreba za dodatnim snimkama i sugovornicima, što je otvorilo prostor za nove priče. “To nam je omogućilo da prikažemo i promjene na poljima u različitom godišnjem dobu. Montaža je tekla glatko, svaki se kadar prirodno nadovezivao na sljedeći, a sugovornici su sami najavljivali nove priče. Taj elan, adrenalin i motivacija zaista te pokreću. Film od 38 minuta montirale smo u tri dana, ali smo radile cijeli dan i do kasno u noć,” pričaju.
“Nismo snimale i montirale film kao neutralni promatrači, već smo zaista bile dio te priče. Bile smo s ljudima iz udruge, družile se s njima. Ujutro smo u 5:30 sati išle snimati izlazak sunca na poljima heljde. Da nam tema nije bila stvarno bliska i da nas nije toliko zanimala, ne bih se dizala u pet ujutro nakon što smo do dva ujutro pregledavale materijale. Posvećenost i volja ključni su da bi na kraju sve tako dobro ispalo. Snimanje se odvijalo u dvije faze. Prva faza trajala je tri dana u Varaždinu krajem siječnja prošle godine, a druga je bila u kasnu jesen. Ukupno smo imale pet intenzivnih dana snimanja,” objasnila je Ema.
Zahtjevnost rada i usklađivanje s fakultetskim obvezama
“Najveći izazov bila je organizacija. Imale smo više od deset sugovornika, a svatko od njih imao je vlastite obveze. Veliku pomoć pružila nam je predsjednica Udruge, Ruža Levatić, koja je koordinirala ljude i omogućila nam pristup zajednici. Najzahtjevnije je bilo uhvatiti autentičnu emociju pred kamerom jer se ljudi često promijene kada znaju da ih se snima. Nastojale smo se uklopiti među njih, provoditi vrijeme bez pritiska i dopustiti da se prirodne situacije same dogode. Neki od najljepših kadrova nastali su upravo u trenucima kada su sugovornici gotovo zaboravili na okruženje,” govore nam.
“Teško smo uskladile snimanje s fakultetom, imale smo mnogo projekata i morale smo se pomiriti s činjenicom da nemamo slobodnog vremena. Bez odricanja ništa ne bi bilo moguće. Film je bio glavna tema našeg života cijelu proteklu godinu i bilo je teško, ali naučiš se nositi s tim. Radile smo to isključivo zbog ljudi, koji su nam se kasnije zahvaljivali, a ne zbog medijske pažnje. Ipak, iznenadilo nas je što su nam se javljali novinari za intervjue i što smo gostovale na HRT-u, Varaždinskoj televiziji i različitim portalima. Javljali su nam se i ljudi s mora da kažu kako im se film sviđa. Mislim da još uvijek nismo potpuno svjesne toga,” rekla je Iva.
Promocija filma
“Promocija filma održana je krajem studenog u domu u Zbelavi, mjestu kraj Varaždina, gdje se odvijalo i samo snimanje. Mislile smo da će doći 15 do 20 ljudi, pa smo složile stolice za 50, ali mjesta su se popunila i ljudi su stajali, nismo mogle vjerovati. Na premijeru nam je došlo oko 100 ljudi,” govori Ema.
Iva ističe da je gledanje filma za njih bilo vrlo emotivno. “Kroz suze smo gledale film i bojale se da se ne dogodi greška u montaži, imale smo tisuću upitnika u glavi. Reakcije ljudi bile su točno onakve kakve smo željele jer smo dobile emociju koju smo tražile, a to je ključno. Mali čovjek danas nije dovoljno zastupljen u medijima, a mi smo to htjele promijeniti. Htjele smo dočarati emociju, i kada to uspije i kod ljudi koji nisu direktno uključeni u projekt, tada stvarno možemo reći da smo uspjele,” kaže Iva.
Budući projekti
“Nakon filma nije prošlo ni nekoliko dana, a već smo dobile upite kada idu novi projekti. Ivi su se javljali ljudi iz Varaždina, meni iz Zagorja. Radile smo prilog o tradicijskim igračkama i možda bi se nešto od toga moglo razviti. Problem je u tome kako projekte uskladiti s fakultetom jer takav projekt ne možeš raditi kvalitetno bez vremena i posvećenosti. Nećemo se dovesti do toga da snimamo filmove samo zato da pokrijemo neki kraj. Priča mora doći prirodno i mora se prepoznati da vrijedi. Prvo se situacija oko ovog filma treba smiriti. Dokumentarac je projekt koji traje i kojem se treba posvetiti s kvalitetom i emocijom,” priča Ema.
“Zahvaljujemo Televiziji Student, mentoricama Lamiji Alečković i Teni Perišin te Fakultetu političkih znanosti jer bez njihove podrške ovo ne bi bilo moguće. Nadamo se da će naša budućnost biti svijetla i da će ovakvi projekti biti prepoznati. Važno je da mladi sudjeluju u društvu, propituju događanja i aktivno se uključe u proces jer to je njihov život. Neke stvari se događaju jer moćnici znaju da ih nitko neće pitati. Ako si aktivan i uključen, bolje ti je,” zaključuju Ema i Iva.
