Pripadnici milenijske generacije vjerojatno su posljednji koji su ovladali određenim sposobnostima koje su danas, u svijetu dominiranom ekranima, postale izazovne za djecu. Prema navodima tvrtke ProCare Therapy, vodećeg američkog izvora za školsku terapiju, prekomjerno izlaganje ekranima uskratilo je današnjim mališanima četiri nekada fundamentalne vještine.
Vještine poput kreativnog korištenja mašte ili preciznog rezanja papira škarama nekad su bile smatrane temeljnim i usvajale su se u obiteljskom okruženju i obrazovnim institucijama, no s tehnološkim napretkom polako padaju u zaborav, kako piše YourTango.
Današnji učenici gube interes kada zadatak ne pruža neposrednu povratnu informaciju. Ako odgovor nije dostupan odmah, nemaju strpljenja za čekanje. Milenijalci su, za razliku od njih, odrasli čekajući, a odgođena satisfakcija bila je integralni dio njihovog odrastanja. Ova je praksa pomogla u razvoju razine tolerancije na frustraciju, koju današnja djeca teško stječu jer je sve usmjereno na trenutačnost.
Učitelji izvještavaju da učenici pokazuju očitu preopterećenost kada im upute nisu odmah jasne, što rezultira “blokadom” ili potpunim isključivanjem. S obzirom na procjenu da 49% roditelja svakodnevno koristi ekrane kao pomoć u odgoju, nije iznenađujuće da se djeca muče s ovom vještinom. Nije riječ o lijenosti, već o tome da njihov živčani sustav nije imao priliku vježbati strpljenje.
Fina motorika podrazumijeva precizne, koordinirane pokrete malih mišića ruku i prstiju u sinergiji s očima, a kontinuirana upotreba ekrana ne utječe samo na mentalno i emocionalno stanje djece, već ometa i razvoj njihovih finih motoričkih sposobnosti.
Stalno dodirivanje ekrana ne razvija spretnost i koordinaciju na način na koji to čine pisanje ili crtanje. To je dovelo do toga da se djeca suočavaju s teškoćama kod osnovnih zadataka poput vezanja vezica, ali problem je i dublji. Povezan je s učenjem jer što je zadatak zahtjevniji, to je frustrirajući, a budući da današnjoj djeci već nedostaje tolerancija na frustraciju, jednostavno odustaju od pokušaja.
To znači da se djeca u ranoj školskoj dobi bore čak i s pravilnim držanjem škara ili oblikovanjem slova. Milenijalci su u školi neprestano rezali, bojali, precrtavali i pisali rukom. Ispunavali su radne listove i vježbali krasopis, a sva ta praktična ponavljanja jačala su mišiće u njihovim rukama. Ti su im sitni pokreti ostali i u odrasloj dobi te su, iako se možda ne čine važnima, bili ključni za stjecanje neovisnosti.
Danas se pažnja djece neprestano preusmjerava u različitim smjerovima. Djeca se u roku od nekoliko sekundi mogu prebaciti s bilo čega što im se čini sporim. To znači da se njihovi mozgovi navikavaju na kratke intervale pažnje, umjesto da razvijaju vještinu dubokog fokusiranja.
Za milenijalce je ova vještina bila sastavni dio svakodnevnog života. Ako su kao djeca željeli pogledati neku emisiju, morali su odgledati i reklame. Ako im je bilo dosadno, morali su sami pronaći način da se zabave. Nije bilo beskrajnog niza aplikacija i sadržaja na telefonima koji bi im zaokupljali pažnju kao što je to slučaj s današnjom djecom.
U istraživanju tvrtke Elmer’s, 80% roditelja izjavilo je da će njihova djeca izvan škole i vrtića vjerojatnije gledati televiziju. Tek oko dvije trećine roditelja navelo je da su djeca sklona igranju s igračkama (67%) ili s braćom, sestrama i prijateljima (62%). Djeca se oslanjaju na strukturiranu zabavu s ekrana umjesto da je sama stvaraju.
Sva ta unaprijed pripremljena zabava znači da djeca imaju manje mogućnosti za stvaranje nečega od nule. Milenijalci su odrastali izmišljajući igre s prijateljima po kući ili u susjedstvu. Stvarali su priče, pjesme i složena pravila za igre na igralištu. Takva vrsta igre poticala je njihovu kreativnost, dok današnja djeca nemaju tu priliku u istoj mjeri.
