Zelene padine i vrtovi puni cvijeća kulisa su koja čini Kokotovu hižu toliko posebnom. Prevladava ovdje život u svom najmekšem obliku, uz zujanje pčela, šapat lišća, pogled koji seže u daljinu, bez da išta traži zauzvrat. Prostor oko Kokotove hiže uređen je uz pripadnost pejzažu, vremenu i tradiciji, a odaje počast nekim prošlim težačkim vremenima, koji su ga i oblikovali. Svaki kutak stoga djeluje kao da je tu oduvijek. I jest. U mjestu tog krajolika, između šume i pogleda, stoji stara drvena kuća. Građena je 1952., a s ljubavlju obnovljena generacijama kasnije, bez žurbe i bez kompromisa. Sedam godina pažljive obnove, ne kako bi kuća postala savršena, već kako bi ostala vjerna. Ovdje se nije gradilo novo, već se je čuvalo staro, s poštovanjem prema onima koji su je gradili iz ničega. Ime je dobila po nadimku obitelji koja ju je gradila: Kokoti. Ljudi koji su, kako kaže unuka, ‘od muke pjevali’ i ostali zapamćeni po pjesmi, a ne po teškoći.
Unutrašnjost hiže ostavlja dojam prošlog vremena. Tu je svaki predmet s razlogom. Drveni stol, karirane zavjese, raspelo na zidu, stari sat, posteljina iz ormara bake. Svaka stvar ima svoju priču i ni jedna ne traži vašu pažnju, ali će je dobiti. Dvorište je živo, u cvatu, prepuno malih scena koje stvaraju osjećaj. Klupica u hladu s pogledom, sjenica uz roštilj, ljuljačka za djecu, viseća mreža za one kojima je san najljepši na otvorenom. Masažna kada pod drvenom pergolom dio je tog ritma jer tu se ne ide da biste bili viđeni, nego da biste na trenutak zaboravili sve drugo.
Kokotova hiža nije moderna. I ne želi biti. Ona je topla, autentična i puna duha. Između dvije planine. Ne imitira tradiciju jer ona jest tradicija. Njezina vrijednost nije u savršenstvu, već u karakteru. U jednostavnosti koja ne traži opravdanje. U osjećaju da ste došli nekamo gdje ništa ne viče, ali sve govori. I zato se gosti vraćaju. Jer ovdje nije riječ o bijegu. Riječ je o povratku.
